Zatiranje raznolikosti svijeta

Bogatstvo našega svijeta jest u raznolikosti, prvo geološkoj i geografskoj, zatim u raznolikosti flore i faune, napokon u ljudskoj raznolikosti, a sve u međuovisnosti jer je jedno posljedica drugog: geografske tvorevine posljedica su položaja na Zemlji, gravitacije, pomicanja kontinenata, biljke se prilagođavaju vrsti terena, visini i klimi, životinje se uza sve to prilagođavaju i tim već prilagođenim biljkama, a ljudi se svojim izgledom, osobinama, običajima i jezikom uklapaju u podneblje u kojem su došli na svijet i među organizme koji su ondje bili prije. Čovjek kroz jezik iznalazi načine da opiše svijet u kojem je nastao, biljke i životinje oko sebe, oružje i oruđe kojim ih eksploatira, proizvode koje od njih dobiva, jela koja spravlja, učinke tih jela, bolesti od kojih obolijeva, lijekove kojima ih liječi... i te opise posuđuje drugim jezicima, koji nisu rasli s tim pojavama. Ljudi se podneblju prilagođavaju i fizičkom konstitucijom, visinom, masom, probavom, krvlju, većom ili manjom dlakavošću tijela, životnim vijekom, a nadalje mentalitetom, sklonostima, moralom, smislom za humor i sve to ima neke razloge, ne uvijek dokučive našem umu i znanosti. Ima nas, dakle, svakojakih, po raznim kriterijima, a jezični nas kriterij dijeli u etničke skupine, iako je on samo dio identiteta svakog naroda.

Dvije tisuće izbjeglica u koloni od mjesta Rigonce prema kampu u Brežicama u Sloveniji 2015. / Snimio Željko Lukunić / PIXSELL

Brojnost jezika

 Poznato je više od sedam tisuća prirodnih jezika na našem raznolikom svijetu i takva bi brojka davala povoda za optimizam kada taj dojam ne bi narušavalo stanje na terenu. Prije svega, nema pouzdana načina da se razdvoji jezik od dijalekta pa se političkom odlukom neki dijalekt može proglasiti jezikom ili se može spriječiti da neki jezik stekne status jezika. Mnogi su među tim jezicima zapravo kreoli, pidžini i druge mješavine starijih jezika, što je često posljedica seoba, kolonizacije i globalizacije. Napokon, mnoge od tih sedam tisuća prirodnih jezika govori tek šačica govornika bez mnogo podrške i motivacije, često s egzistencijalnim problemima i podložnih progonima. Zato taj broj rapidno opada, možda nedovoljno zamjetno jer dok izumiru jedni, nastaju drugi jezici i tako zamagljuju činjenicu da naša raznolikost nestaje. Lako si to možemo predočiti paralelom iz životinjskog svijeta u kojem nestaju prirodne vrste, ali nastaju nove pasmine kućnih ljubimaca pa bi se prividno moglo reći da raznolikost opstaje.

Zabluda o raznolikosti

U jeziku i društvu postoje unaprijed poželjne i unaprijed osuđene pojave i izrazi kojima se one opisuju premda sve može imati dobru i lošu stranu pa na primjer kolonijalizam općenito ima loše konotacije, a raznolikost dobre. Rijetko će tko raznolikost isticati kao nešto nepoželjno, ali se njome može manipulirati s obzirom na njezin opseg. Svjetska raznolikost, multietničnost i multikulturalnost poželjne su na globalnoj razini, ali one stoje u suprotnosti s raznolikošću u manjem opsegu. Ne možemo imati multietnički svijet ako je baš svako naselje u njemu multietničko. Ne možemo govoriti o raznovrsnosti konfeta ako ih razbacamo i pomiješamo u šareno mnoštvo koje je raznovrsno u svakom svojem segmentu, ali je u cijelosti ravnomjerno i neraznoliko raspoređeno. Ne mogu ni svi kemijski elementi biti svugdje jednako zastupljeni, takav svijet fizički bi bio nemoguć, a kad bi i postojao, ne bi se mogao nazivati raznolikim.

Pošto se čovjek proširio svijetom, a znanost, s obzirom na najstarije ljudske fosile, računa da je to širenje krenulo iz Afrike, i otkako su se hominidi sveli na jednu vrstu, došlo je do rasne i etničke diversifikacije. Etnička slika nikad nije bila stabilna jer je tehnologija čovječanstva u stalnom porastu, a u ljudskoj je prirodi borba za prostor i resurse i dakle ratovanje, čemu su se neki narodi pokazali vičnijima, što se nije uvijek poklapalo i s kulturnim dosezima tih naroda. Neki su bili samo pljačkaši i nisu ostavljali trajna utjecaja na osvojene prostore, a neki su bili osvajači koji su pred sobom brisali i narode i njihovu baštinu. Etničku sliku svojih područja narušavali su narodi kao što su Grci, Rimljani, Perzijanci, Turci, Arapi, Kinezi, Inke i Azteci, no ipak se to događalo donekle lokalno do pojave kolonijalizma, kojim u kontakt dolaze narodi s međusobno vrlo udaljenih geografskih područja, s nespojivim kulturama, jezicima, običajima, moralnim zasadama, etikom, mentalitetom i fizičkim različitostima. Rezultat je bio najgori mogući: jači su fizički izbrisali slabije, često i ne čekajući da to obave bolesti i asimilacija.

Nemar za baštinu

Posljedice kolonijalizma još bi se mogle zaliječiti kad bi za to bilo volje i motivacije i kad to ne bi zadiralo u etablirane društvene odnose, gdje sad glavnu riječ vode ljudi koji su i sami jedna od posljedica kolonijalizma, stanovnici multietničkih milijunskih gradova bez konkretnog etničkog identiteta. Nisu više važna vjerovanja i želje šačice urođenika u ruralnom području nego urbana ideologija milijuna stanovnika metropola, njihov osjećaj za moral i pravdu, a nakon što se društveni život preselio na društvene mreže, lakše je pratiti bilo tih ljudi i razloge zbog kojih dižu bune. Stanovnici velikih urbanih centara nisu u dodiru s prirodom, s vlastitim narodom, a često ni sa stvarnošću, čime često zapadaju u paradokse, kao što je navedeni paradoks o raznolikosti ili paradoks ili eufemizam o spajanju obitelji, pri čemu se obitelji spajaju uvijek samo u jednom smjeru. Kao što se zalažu za raznolikost, a ne pridonose joj, tako se zalažu i za prirodu i prirodne životinjske vrste iako trud ulažu samo u povećanje broja kućnih ljubimaca u gradovima koji se šire i osvajaju staništa prirodnih vrsta. Osjećaji urbanih društvenih ratnika eskaliraju svaki put kad treba ispravljati neku društvenu nepravdu, osjetljivi su na siromaštvo i diskriminaciju, u najboljoj namjeri zalažu se za slabije, nezaštićene i bolesne, no često su to promašene akcije kad se kombiniraju s nedostatkom informacija i emocijama. Silan se ljudski potencijal ulaže u zalaganje za neke pojave ili protiv nekih drugih, često kao posljedica medijskih kampanja. Ignoriraju se neki događaji, a zatim se burno reagira na posljedice tih događaja ili obrnuto, često posve promašeno i ne osvrćući se na upozorenja i analize stručnjaka koje iste događaje dulje i objektivnije prate. Kad je u Rio de Janeiru buknuo požar u Nacionalnom muzeju, nije bilo velikog odjeka u javnosti, iako je izgorjela većina od 20 milijuna predmeta i eksponata, od kojih se mnogi odnose na izvorne brazilske narode. Nije bilo povike u javnosti kad su dinamitom razoreni gradovi Hatra i Nimrud i kad su namjerno uništavani drevni spomenici u Mosulu jer javnost je bila zauzeta nametanjem svojih prioriteta, a zgražanje nad gubitkom svjetske baštine prepuštala je stručnjacima koji su se time bavili. Stoga nije ni čudo što jezici šaptom izumiru. U El Salvadoru je početkom 21. stoljeća izumro jezik lenka, na kojem se temelji tamošnja kultura. Lenke su prethodili drevnom narodu Olmeka, koji je nestao prije naše ere. Lenke su preživjeli sve nedaće, čak i kolonizaciju, ali ne i globalizaciju. Za njih se nije našlo mjesta među šest milijuna stanovnika El Salvadora, uglavnom miješanoga stanovništva. U istom su se području govorili jezici iz šinkanske porodice za koje se pretpostavlja da su izumrli 2010. godine. Tisućljetna povijest umrla je prekjučer, a da ni zapazili nismo niti nas je briga.

Urbana ideologija

Mješovitom i doseljenom stanovništvu nije u interesu da ono izvorno opstane ili ono ne mari za to dok na ulicama i u institucijama promiče svoje stavove o seksualnim slobodama, pravima neautohtonih manjina, prehrani, odijevanju i politici. Ono se odriče svojeg identiteta kako bi se globaliziralo i kozmopolitiziralo i pomaže drugima da se milom ili silom odreknu svojeg. Ono se zalaže za zaštitu manjina po kakvu god ključu, ali ne i onom etnolingvističkom, koji je poveznica s prošlošću, jer na prošlost se ne gleda blagonaklono. Kod manipulacije prošlošću ideolozi urbane liberalne elite pozivaju se na određenu točku u prošlosti u koju se ne smijemo htjeti vratiti kao društvo, a neistomišljenike etiketiraju kao tradicionaliste, konzervativce ili gorim nazivima. Ukidaju se borbe s bikovima, tradicionalne vrste lova i utrke pod izlikom zaštite životinja iako se ništa ne poduzima za zaštitu staništa ili sprečavanje masovnoga okrutnog istrebljenja morskih pasa. Tradicija i identitet postaju nepoželjne pojave u takvim uvjetima, zahtijeva se ukidanje granica među državama, a time brisanje razlika među narodima, homogenizacija i uniformiranje svijeta iako se i dalje veliča raznolikost. Izumiranje jezika u takvim je uvjetima poželjna pojava, no iako jezici rapidno izumiru, još ih na svakom nastanjenom kontinentu zasad ima barem tisuću, osim u Europi, koja je jezično najsiromašnija premda se čini najraznolikijom po broju službenih jezika.

Kolonizacija Europe

Kao što je u počecima kolonizacije u kombinaciji s pomorstvom i istraživanjem Europa bila najveći kolonizator, sad je Europa postala predmet kolonizacije iako se to tako ne opisuje i iako mnogi u tome vide neku poetsku pravdu. Europski narodi sada su se našli u ulozi koju su njihovi srednjovjekovni preci namijenili urođenicima diljem svijeta. Europa je privlačna jer ima spremnu infrastrukturu čak i ako ekonomije posustanu, ima krotke stanovnike te popustljive zakone i ustave pisane u vrijeme kad se nije očekivalo tako masovno useljenje, kao ni takav nemar i masovna autodestruktivnost lokalnog stanovništva. Europske države naviknute su na to da vojske dolaze naoružane, s vojnicima u prepoznatljivim odorama i sa zapovjednicima koji jasno objavljuju rat, a ne da dolaze naoružani ljudskom patnjom kao izlikom za prodiranje u zemlju koju će zatim nagrizati iznutra. Nasilje koje su kolonizatori provodili nad domicilnim stanovništvom bilo je neskriveno. Teško je zamisliti da bi se nasilje kojim su konkvistadori pokorili novootkrivene kontinente moglo opisati kao niz pojedinačnih incidenata koji ne bacaju ljagu na španjolski narod, kao da je važna čast, a ne počinjeni zločini. Tek su se naknadno mogla čuti opravdanja, na primjer da su srednjoamerički narodi prinosili ljudske žrtve ili da su kolonizatori dokinuli kanibalizam i razne primitivne običaje. U srednjem vijeku dovoljno bi bilo naglasiti da su urođenici pogani, no takvo opravdanje ne prolazi u novije doba lišeno teizma pa treba ustrajavati na humanim temama. Isto se sad događa u Europi, Australiji i ostatku zapadnjačkog svijeta, s tom razlikom da opravdanja ne traže osvajači, koji svoje namjere ne skrivaju, nego liberalni pripadnici istih tih društava koja su se našla na udaru. Politika, policija i mediji blokiraju informacije koliko mogu, ali kad se pojavi neka statistika o povećanju kriminala i nasilja koje se poklapa s dolaskom imigranata u određeno vrijeme i područje i kad se te dvije pojave dovedu u korelaciju, apologeti imigracije reći će među ostalim da ima i lokalnih slučajeva uključenih u nasilne radnje. Dakle, kao što su konkvistadori svoje nasilje opravdavali činjenicom da mezoamerički narodi prinose ljudske žrtve, tako se i imigrantsko nasilje nad domicilnim stanovništvom opravdava prethodnim postojanjem kriminala, pri čemu se zanemaruje odnos brojki domaćeg i uvezenog kriminala te odnos stvarnih psihičkih poremećaja i mentaliteta.

Dugoročni cilj kolonizacije Europe očito je narušavanje etnolingvističke, demografske i društvene slike Europe kakvu poznajemo od svršetka Drugoga svjetskog rata. Neki se europski narodi suprotstavljaju toj kolonizaciji, no samo nekim njezinim aspektima, ali u rijetko se kojoj zemlji vidi zaštita nacionalnih interesa i puno suprotstavljanje svim aspektima kolonizacije, za što je najbolji primjer Mađarska.

Masovna integracija

Druga pak društva svesrdno sudjeluju u vlastitoj kolonizaciji i goleme resurse umjesto vlastitoj demografskoj obnovi posvećuju tom umjetnom prirastu, uza sve nedaće koje s njim dolaze. Popustljiva društva postaju ne samo negacija vlastite prošlosti nego i apsurd vlastite sadašnjosti jer zbog bezobzirna zagovaranja slobode postaju totalitarna prema svima koji bi takvo zagovaranje mogli kritizirati, kao što politička korektnost postaje temelj nekorektnosti, što je proširenje Popperova paradoksa. Liberalizam postaje suprotnost svojoj etimologiji, vraća se verbalni delikt i kontrola medija i obrazovanja dok se tobože zagovara sloboda. Možda se u popustljivim društvima zbog toga promijeni društveni sastav, no nastat će podijeljeno ili stratificirano društvo, u kojem će domicilno stanovništvo živjeti u strahu dok se ne raseli ili ne asimilira.

Nije, dakako, sporno pomaganje unesrećenom. Sporno je inzistiranje na tome da pomagači nemaju pravo postavljati uvjete i za početak provjeriti istinitost tvrdnji unesrećenih. Pomoć imigrantima, izvan kriminalnih aktivnosti, svodi se na provođenje nečije ideologije i na to da imigranti postavljaju uvjete i zahtjeve, iako nije uvijek jasno od čega bježe, a ponekad ni odakle bježe. Sporni su i obrasci njihovih tokova kretanja, koji kao da su usmjereni i upravljani. Čak ni tada nije upitna obveza da se unesrećenom pomogne, i to prema načelima koja je usvojilo i kršćanstvo: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromašna odjenuti, bolesnika pohoditi, mrtve pokopati, ali nigdje ne piše da neznance treba masovno integrirati u društvo, a još manje da društvo treba integrirati među neznance. Nevolje počinju od pojma integracije jer ako je ona cilj, onda je sve što vodi k njoj samo izlika. Nigdje ne piše da domaćin treba po cijenu vlastite opstojnosti i sigurnosti prešućivati incidente i skrivati obrazac po kojem ta sigurnost dolazi u pitanje te da treba kažnjavati one koji na taj obrazac ukazuju. Mediji gube vjerodostojnost time što prikazuju samo jednu stranu priče i žrtve skupina koje su samovoljno preuzele rizik, a ne i žrtve među domaćim stanovništvom, kao ni njegovu požrtvovnost. Nije nevolja samo u nasilju, nego u promjenama do kojih dolazi u mirnoj integraciji. Mijenjaju se temelji društva domaćina, mijenjaju se zakoni, moralna načela, etički standardi, sloboda izražavanja, obrazovanje, običaji, stavovi i opće ozračje. Ako imigranti doista dolaze iz zemalja pogođenih krizom, o toj krizi treba se informirati, a ne bezuvjetno vjerovati u tvrdnje o njezinu postojanju i razlozima te treba pronaći načina da se ona riješi.

Zaključno o uniformnosti

U vrijeme u kojem se raznolikost još ističe kao prednost, migracije mijenjaju etnolingvističku sliku svijeta i u ciljnoj i u polazišnoj točki. Budućnost bez prave globalne raznolikosti nije svijetla. Ako su planirane migracije društveni eksperiment i ako se taj eksperiment pokaže neuspjelim, povratka više nema. Nastat će uniformirana društva, ali ne i homogena. Podjele će ostati. Progovori li cijelo čovječanstvo na engleskom, nastat će dijalekti koji se opet neće međusobno razumjeti, ali će i dalje biti dijalekti engleskog, a ne dokaz raznolikosti. Prenapučenost je zasad problem samo u nekom dijelovima svijeta, ali uskoro će taj problem zahvatiti svaki dio planeta jer čovjeku nije dovoljno da postoji. Čovjek mora i trošiti, on želi komfor bez obzira na posljedice, a za to su potrebni resursi, koji su ograničeni. Nakon što ljudi oduzmu sva staništa životinjama, brojnija stanovništva pregazit će ona malobrojna. Na svijetu je previše pojedinaca, a ne naroda i plemena, štoviše u većini naroda ljudi je premalo. Kad nestanu narodi i ostanu samo ljudi, nestat će i sva ograničenja i norme koje su si ti narodi sami nametnuli, a urbana ih društva zamijenila očito nedjelotvornim zakonima.